Giuseppe Garibaldi ekspedicija 2010
Zimsko ronjenje i još jedna ekspedicija
Nakon otkrića olupine uslijedilo je zimsko ronjenje po internetu i arhivama kako bi prikupili što više građe za film.
Prvo smo se odlučili posjetiti fundaciju Ansaldo koju su osnovali talijanska korporacija Finmeccanica, grad Genova, vlasti pokrajine Genova i vlasti regije Ligurija. Fundacija potiče znanstvena istraživanja, kulturne inicijative i manifestacije, provodi edukaciju i brine o dokumentarnoj i arhivskoj gospodarskoj baštini. Upravo tako su se i ključni dokumenti koje smo dobili na uvid našli u Fundaciji.
Topovske kule Garibaldija (Izvor: Dražen Gorički)
Gospodin Alessandro Lombardo iz Fondacije nam je pripremio sve dokumente koje su imali o Garibaldiju. Između ostalog dobili smo na uvid slike parnog stroja, izgradnje i porinuća krstarice, nismo mogli prestati prelistavati sve te dokumente, a to je bio samo početak. U potkrovlju nas je čekala prava poslastica, pripremljene na stolu su nas čekale originalne brošure klase brodova Garibaldi u kožnim koricama. Lako se bilo uživiti u ulogu kupca od prije više od stotinu godina kada su vam na stol donosili te tzv. brošure odnosno nacrte vašeg budućeg broda. Tu su bili i nacrti naoružanja s uputama za korištenje, jednocijevne kule, dvocijevne kule . . .
Ovaj posjet nam je bio dobra odskočna daska za daljnje istraživanje u kojem su nam najviše pomogli povjesničari Zvonimir Freivogel i Achille Rastelli s neiscrpnim materijalima, dokumentima i slikama.
- parni stroj Garibaldija
Nova ekspedicija bila je dogovorena za svibanj ove godine. Nakon prošle ekpedicije nismo baš točno znali u kavom je stanju brod, kako točno leži na dnu.. Pregledavajući video materijal još su uvijek neke stvari ostale nerazjašnjene. Stoga je cilj nove ekspedicije bio jasan - snimiti provu, točno odrediti u kojem položaju se nalazi olupina i na kojem dijelu je prepolovljena.
Ovaj puta okupila se ekipa iz cijele Europe, Španjolske , Nizozemske, Njemačke i Italije , dva tima po tri ronioca za ronjenje na Garibaldiju su činili Jordi Mateo, Marco Valenti, Pim van der Horst, Christopher Brieger, Christian Mueller i moja malenkost, svi rebreather instruktori i dubinski ronioci. Sigurnosni ronioci bili su Richard de Leth, Bernd Lübbe i Uros Jelic.
Sve ukupno su odrađena tri ronjenja na kojima smo snimili nove dijelove broda. Po prvi puta smo snimili provu broda koja srećom nije uronjena u mulj već je lagano naslonjena na pramčanu ogradu. Kako brod leži naopako na nadgrađu bio je čudan osjećaj gledati usku provu koja se pruža prema površini, po njenom položaju jasno se vidi da je brod lagano nagnut na lijevi bok. Iako smo koristili podvodne skutere nismo uspjeli u jednom ronjenju obići olupinu, a tondinu se očito svidjela prova tako da je sva tri puta pao točno par metara pokraj nje.
Za ovu ekspediciju sam naručio novo kućište iz Amphibica – EX3 koje su napravili posebno za dubinska ronjenja tako da su ugradili snažnije opruge u tipke na ručkama i ovaj put nije bilo nikakvih problema sa snimanjem. Sva ronjenja su odrađena bez iti jednog problema, volim se našaliti da je to zato što nije bilo Damira i njegovih prekotlačnih ventila .
Drago mi je sto je projekt dobio i međunarodni karakter i što se radilo o tako dobrom timu. Prije nego što smo se okupili u Cavtatu sve detalje i procedure vezane za ronjenja smo dogovorili preko e-maila. Kad smo ronili bili smo uigrani kao da smo milijun puta bili na ovoj olupini, nije bilo nikavih iznenađenja. Cijelo vrijeme između ronjenja je prošlo u veselom ozračju i uživanju u Dubrovniku.
Nakon svega ostaje nam još dosta ronjenja kako bi točno utvrdili gdje je olupina prekinuta i kako bi pokušali pronaći krmu. Za nove ekspedicije nabavili smo jače i brže skutere s držačima za kamere i uz malo sreće snimit ćemo cijelu olupinu.
Ono što je sigurno jest da naših ekspedicija ne bi bilo bez dobre organizacije i podrške mnogih. Stoga bih htio zahvaliti svima koji su nam pomogli i dalje pomažu u našem projektu u snimanju i istraživanju ove preljepe olupine, prvenstveno Ministarstvu kulture Hrvatskom restauratorskom zavodu, povjesničarima Zvonimiru Freivogelu i Achille Rastelli, fundaciji Ansaldo, Bobi i cijeloj odličnoj ekipi iz ronilačkog centra Epidauruma, a posebno hvala mojoj ekipi prijatelja koji su spontano prihvatili sudjelovanja u projektu dokumentarnog filma Giuseppe Garibaldi, bez čijeg rada i kreativnosti ovaj projekt ne bi se mogao nastaviti.
