Otkriće olupine Giuseppe Garibaldi
Dubrovački grob ponosa Talijanske mornarice
Od svih mojih ronjenja po cijeloj jadranskoj obali, najbolja su bila ronjenja u okolici Molunta, Cavtata i Dubrovnika i to zahvaljujući prekrasnim olupinama u Dubrovačkom podmorju.
Znali smo doslovce cijele dane godišnjeg odmora „gubiti“ na ronjenje - na našu radost i na žalost naših obitelji. Vrijeme je prolazilo kao od šale na punjenje boca, planiranje ronjenja, ronjenje i duge dekompresije. Još bismo usput na povratku s ronjenja provjeravali zadive s ribarskih karata i nadali se da bi oni mogli skrivati neku još neotkrivenu olupinu. Navečer bi punili boce, pregledavali video snimke i sutra sve ispočetka.
Sve je to mog prijatelja Damira i mene navelo da konačno okupimo ekipu, snimimo dubrovačke olupine i napravimo o njima dokumentarni film koji će i drugima pričati onako kako olupine pričaju roniocima koji ih vide. Početkom ljeta 2009. godine ekipa je okupljena i spremna za akciju u sastavu Ivan Cvirn – snimatelj i producent, Marijan Vrdoljak – novinar i scenarist, Dinko Jović, Uroš Jelić i Damir Mlinarić kao ronilački „modeli“ i ja kao podvodni snimatelj.
„Lako je tako“
Rezervirali smo termin za sredinu kolovoza kod našeg prijatelja Bobe Obradovića, vlasnika ronilačkog centra Epidaurum, gdje smo imali nabolje uvijete za organizaciju tehničkog ronjenja, od posebnih prostorija gdje smo punili boce, slagali rebreathere do odličnog prostranog broda kojeg nam je Bobo ustupio samo za naše potrebe, i ono što je najbitnije, nije bilo našeg zahtjeva a da Bobo nije odgovorio „može, sve može“. Uz takvu podršku ona stara kaže „lako je tako“.
Smjestili smo u centar boce s kisikom i helijem, rebreathere, dvobocnike, stageve i svu ostalu opremu. Najprije smo podijelili obaveze punjenja i planiranje ronjenja tako da smo vrlo brzo bili gotovi s pripremama. Naš plan je obuhvaćao nekoliko olupina od kojih je prvi na redu bio talijanski tanker Ardor. Ardor leži uspravno na 82 metra dubine i dug je gotovo 150 metara. Olupina je izuzetno zanimljiva za ronjenje, možete izgubiti sate pod vodom istražujući prostorije unutar broda ili obilazeći nadgrađe izvana. Pretpostavljam da je na njoj bilo vrlo malo posjetitelja jer na svakom dijelu broda možete vidjeti zanimljive detalje koji su s ostalih olupina odavno već nestali. Kako su vremenske prilike bile odlične, gotovo bez struje pod vodom, snimili smo provu i sidra, no zbog velike dužine broda stigli smo obići samo još pramačno nadgrađe koje je ujedno i najinteresantnije mjesto za ronjenje na ovoj olupini. Bio je to dobar početak naše misije.
Na povratku smo plovili rutom prema ribarskoj karti koju je Damir osvježio s nekoliko novih zadiva. Kada smo došli blizu najveće oznake na karti u ovom području, usporili smo brod da instaliramo novi sonder koji preciznije očitava veće dubine i baš u trenutku dok sam vezao sondu za krmu broda, netko je počeo vikati: evo ga, evo ga, 105 metara! Brzo sam krenuo prema njima još uvijek noseći sondu u rukama kada su mi počeli vikati: vrati sondu, vrati sondu u more!!!!
Prošli smo desetak puta to mjesto i bili smo sigurni da je dolje nešto veliko, stvarno veliko. Dno na ekranu dizalo se s 122 m na najpliću dubinu od 104 metra. Opet smo prošli još nekoliko puta lokaciju da budemo sigurni da smo dobro zabilježili lokaciju. Pozicija je približno odgovarala Damirovoj poziciji s ribarske karte gdje je velikim slovima pisalo - Garibaldi. Garibaldi, mislio sam - predobro da bi bilo istinito.
Godinama smo slušali priče kako je ispred Konavoskih stijena potonuo ponos tadašnje talijanske mornarice, oklopni krstaš Giuseppe Garibaldi na području gdje su dubine preko 100 metara.
Taj najmoderniji ratni brod u to doba duljine 111 metara i širine 18 metara nosio je na sebi čelični oklop debljine 150 mm. Na pramcu je imao ugrađenu jednocijevnu kulu s topom kalibra 254, a na krmi dvocijevnu kulu s topovima kalibra 203 mm, te je dodatno bio naoružan s 14 topova kalibra 152 mm uz još brojne lake topove i četiri torpedne cijevi. S razlogom je nosio ime najznačajnije ličnosti Italije.
Svako malo bi nas netko od ribara zadirkivao kako su evo baš prošli tjedan uhvatili do sada najveće primjerke pagara na Garibaldiju ili kako su izgubili ribolovne alate na Garibaldiju . . .
Često sam znao razgovarati s Damirom o ronjenju na Garibaldiju. Ovakav ratni brod i još na takvoj dubini veliki je izazov za tehničkog ronioca, sama pomisao na ronjenje na takvoj olupini budi istraživačke nagone i jednostavno je morate vidjeti.
Nakon našeg otkrića na sonderu, požurili smo se natrag u centar i odmah započeli dogovor za ronjenje kojeg smo planirali idući dan. Izvadili smo nacrte i slike Garibaldija i raširili ih po zidovima centra. Uzbuđenje je raslo iz sata u sat. Pripremili smo odgovarajući trimix za 120 metara, napunili nove bailout boce i nekoliko dodatnih boca za sigurnosne ronioce.
Plan za sutrašnji uron je sljedeći: Damir i ja ronimo s rebreatherima s tri bailout stage-a, planirano vrijeme dna: 27 minuta. Kako smo Damir i ja vrlo mali tim za ovako duboko ronjenje, Dinku i Urošu dodijelili smo uloge sigurnosnih ronioca. Jedan od njih će prvih sat vremena biti kompletno opremljen s dvobocnikom i dva stage-a i spreman da u slučaju problema odmah zaroni i donese dodatne plinove. S brodom smo komunicirali ispuštanjem sigurnosnih bova, crvena bova je značila „manji“ problem (gubitak shot line-a ili partnera), žuta bova je „veći“ problem (najčešće katastrofalan gubitak plina ili kvar opreme bez mogućnosti popravka pod vodom). Za svaku takvu situaciju bio je dogovoren plan izvlačenja. Ukoliko u prvih sat vremena urona ne bude problema, dogovoreno je da opremljeni ronilac skače u vodu i dolazi nam u susret na nekih 40 metara da provjeri da je sve u redu i da pokupi od ronioca nepotrebne boce i kameru.
Navečer smo još pregledavali slike Garibaldija i razmišljali da li je uopće dolje olupina ili nešto sasvim drugo, ako je olupina da li je to ona kojoj se nadamo i da li ćemo je uspjeti identificirati, da li stoji uspravno ili na boku, da li je u jednom komadu ili je prepolovljena . . . Na kraju smo složili rebreathere, analizirali plinove, posložili konop od tondina i čekali da prespavamo tu presporu noć koja nas je dijelila od urona.
Jutro nije baš obećavalo, sunčano, ali more je dosta valjalo, nismo bili neodlučni, htjeli smo zaroniti taj dan. Kada smo došli na lokaciju, trebalo nam je nešto više od pola sata da na sonderu ponovo pronađemo olupinu. Naime zbog velike dubine od 120 metara nekada prođe i više od sat vremena dok ne pronađete olupinu na sonderu, to nije posao za nestrpljive.
Cijelo vrijeme smo se pokušavali zadržati brodom na poziciji iznad olupine, ali valovi i struja nam nisu dopuštali. Pomaknuli smo se malo ispred olupine i pustili da nas struja odnese do olupine i u tom trenutku bacio sam tondin s konopom koji je munjevitom brzinom povlačio konop za sobom. Kod velikih dubina najbitnije je da tondin čim prije stigne do dna, jer je veća mogućnost da će tako pasti na olupinu. Za ovu ekspediciju napravili smo „special edition“ tondina - valjkasti komad željeza promjera 7 centimetara i dužine 60 centimetara, istokaren u oblik tromblona, težak 27 kilograma. U svom tom njihanju na kraju još vežem bovu na ostatak konopa i zabava počinje.
More je počelo sve jače valjati i nije baš bilo ugodno oblačiti se na brodu. Damir je skočio u vodu i uhvatio se za konop, ja nisam bio te sreće. Dok su mi dodavali kameru struja nas je odnijela nekoliko metara od bove koju sam htio dostići plivajući, ali bezuspješno. Struja je bila tako jaka da se nisam pomakao s mjesta. Bacili su mi konop s broda i počeli vući do bove, a kako sam na sebi imao rebreather od 30 kilograma, 3 stage-a i kameru s rasvjetom u jednoj ruci, a u drugoj ruci konop od broda, mislio sam da će mi pri svakom trzaju broda doslovce iščupati ruku. Nakon nekoliko pokušaja ipak sam uspio uhvatiti konop od tondina. Damir se spustio na oko 3 m ispod bove i signalizirao da se brzo spustim. Struja je bila toliko jaka da mi je pomicala masku na glavi i punila je vodom. Tek na 10 metara dubine smo se mogli zaustaviti da napravimo zadnju provjeru opreme, odmoriti nekoliko trenutaka i nastaviti prema dolje. Putem do dolje sam posložio rasvjetu i upalio kameru, postajalo je sve mračnije i mračnije, a na sto metara dubine vladala je potpuna tama. U takvim slučajevima mi je uvijek najbolje gledati u monitor od kamere dok mi se oči ne prilagode na tamu. Spustio sam se do dna i vidio kako tondin leži na muljevitom dnu, pogledao sam na kompjuter – 122 metra, olupine niotkud. Povećao sam osjetljivost kamere i okretao se u svim smjerovima ne bi li vidio olupinu u monitoru, ali ništa. U tom trenutku se spustio i Damir i pokazao mi trag u mulju od tondina - sve mi je bilo jasno. Boreći se sa strujom i držeći se za konop na površini odvukli smo tondin od olupine. Nakon kraćeg dogovora odlučili smo vezati reel za tondin i po tragu tondina potražiti olupinu. Oči su nam sada već bile prilagođene na tamu, a vidljivost na dnu u tom je trenutku bila odlična. Imam osjećaj da smo bili tik do olupine kada se iznenada čuo jak prodoran „buum“! Na Damirovoj boci od rebreathera proradio je prekotlačni ventil i uz iritantni zviždeći zvuk konstantno ispuštao plin. Damir je brzo zatvorio bocu od rebreathera i preštekao fruste sa stage-a na pluća rebreathera kako bi mogao nastaviti roniti sa rebreatherom, pokazao mi je znak OK i krenuli smo u izron.
Nekoliko puta sam se još okretao pokušavajući uočiti olupinu, ali ništa. Vjerojatno nije još vrijeme, pomislio sam. OK, vidimo se za par dana, treba biti strpljiv. Nakon 60 minuta urona Uroš se spustio do nas na 40 metara i u ruke nam gurnuo pločicu za pisanje na kojoj je pisalo: GARIBALDI ? Odgovaram da nismo imali sreće ovaj puta i predajem mu kameru i stage-ve da ih odnese na površinu. Ronjenje je trajalo 200 minuta, a olupinu nismo vidjeli. Ovo ronjenje vodimo kao trening i spremamo se već za slijedeći „pravi“ uron uz jedan dan pauze kako bi se malo odmorili i provjerili opremu. Da izbjegnemo bilo kakav kvar ovaj puta smo promijenili prve stupnjeve regulatora na oba rebreathera i smanjili među-tlak na 8 bara. Sada ne bi trebalo biti problema, mada mi ni dan danas nije u potpunosti jasno kako se uopće desilo da se prekotlačni ventil otvorio i idealno bi bilo da smo ga promijenili, ali nažalost nismo imali rezervni. A dođe li opet do problema, Damir je stari mačak, a oni se već nekako uvijek snađu.
Plan je ostao isti, imali smo samo nadopuniti par boca koje su potrošili Uroš i Damir i navečer opet prelazimo kroz stare slike i dokumente od Garibaldija.
Krstaši klase GARIBALDI
Oklopni krstaši klase GARIBALDI razvijeni su kao poboljšanje krstaša klase VETTOR PISANI, jer su kritičari unutar talijanske mornarice (Regia Marina) smatrali kako su ti prethodnici preslabo naoružani. Ukidanjem povišenog kaštela na pramcu bilo je moguće postaviti jednu jednocijevnu kulu s topom kalibra 254 mm, a na krmi dvocijevnu kulu s topovima kalibra 203 mm.
Brodovi su trebali imati dvostruku ulogu i djelovati kao brzo krilo bojne flote ili pak kao „pravi“ oklopni krstaši u prekomorskim operacijama, gdje bi bili jači od protivničkih krstarica. Tako je klasa GARIBALDI predstavljala hibrid između krstarice i bojnog broda. S najvećom brzinom do 20 čvorova (37 km/h) bili su malo sporiji od tadašnjih krstarica, ali jače naoružani i oklopljeni, uz istodobno relativno malu istisninu i umjerene protežnosti. Novi projekt je bio toliko popularan, da su prva dva broda, GARIBALDI i VARESE, položena 1893. na navoze brodogradilišta Ansaldo u Genovi – Sestri i Orlando u Livornu, odmah prodana argentinskoj mornarici, koja ih je nazvala GENERAL GARIBALDI i GENERAL SAN MARTIN. Argentina je u to doba bila u sukobu s Čileom, te je htjela brzo pojačati svoju mornaricu. Italija je stoga naručila slijedeća dva broda klase GARIBALDI za svoje potrebe, ali su i oni prodani stranim državama: prvi Španjolskoj, gdje je nazvan CRISTÓBAL COLÓN, a drugi ponovno Argentini kao GENERAL BELGRANO. Peti brod iste klase opet je 1896. naručen za talijansku moraricu kao GIUSEPPE GARIBALDI, ali je i on prodan Argentincima i prekršten u GENERAL PUYRREDON.
Talijani su tek 1898. uspjeli za svoju mornaricu naručiti tri krstaša te klase, GIUSEPPE GARIBALDI (IV), VARESE i FRANCESCO FERRUCCIO, ali su imali i koristi od čekanja, jer su tijekom gradnje planovi poboljšani, a i naoružanje djelomice preinačeno. Tako su se prva dva argentinska broda međusobno razlikovala, GENERAL GARIBALDI je imao dva topa kalibra 254 mm u jednocijevnim kulama, a GENERAL SAN MARTIN četiri topa kalibra 203 mm u dvije dvocijevne kule. Obadva su imala i po deset topova kalibra 152 mm, te šest kalibra 120 mm. Tri talijanska broda klase GARIBALDI dobila su po jedan pramčani top kalibra 254 mm, dva krmena kalibra 203 mm, te 14 topova kalibra 152 mm, uz brojne lake topove i četiri torpedne cijevi.
Još su dva broda te klase naručena 1902. za argentinsku mornaricu (ili su postavljeni na navoze kao „špekulacija“, u nadi da će biti prodani na svjetskom tržištu). Sukob Argentine i Čilea već je bio riješen, te su 1904. prodani Japanu, koji se spremao na rat protiv Rusije. Brodovi su građeni kao MITRA i ROCA, zatim su (kao argentinski) preimenovani u RIVADAVIA i MARIANO MORENO, a pod japanskom zastavom su nazvani KASUGA i NISSHIN. (1)
Tip: oklopni krstaš (Incrociatore corazzato; također i Nave di bataglia di 2a classe)
Klasa: GIUSEPPE GARIBALDIBrodovi u klasi, godina polaganja kobilice, mornarica):
GENERAL GARIBALDI, 1894. - Argentina
GENERAL SAN MARTIN, 1895. - Argentina
GENERAL BELGRANO, 1896. - Argentina
PUEYRREDÓN, 1896. - Argentina
CRISTÓBAL COLÓN, 1897. - Španjolska
GIUSEPPE GARIBALDI, 1898. - Italija
VARESE, 1898. - Italija
FRANCESCO FERRUCCIO, 1899. - Italija
KASUGA, 1902. - Japan
NISSHIN, 1903. - Japan
Brodogradilište: Cantieri Ansaldo di Genova - Sestri
Polaganje kobilice: 8. lipnja 1898.Porinuće: 29. lipnja 1899.
Završetak gradnje: 1. siječnja 1901.
Istisnina: normalna 7350 tona, najveća 8100 t
Duljina preko svega: 111,8 m
Duljina između okomica (pp): 104,9 m
Širina: 18,2 m
Gaz: 6,9 m (kod normalne istisnine) - 7,30 m (kod najveće istisnine)
Pogon:
2 okomita parna stroja trostruke ekspanzije ukupne snage 14.000 KS,24 kotla tipa Niclausse (GARIBALDI i VARESE) ili Belleville (FERRUCCIO),
2 osovine i dva propelera.
Brzina:
nominalna 20 čvorova, a dostignuto 19,7 čv (na probnoj plovidbi 1900., s 7359 tona istisnine i 14.713 KS; VARESE je 1900. dostigao 20 čv, a FERRUCCIO 1906. godine 19,3 čv)Zalihe ugljena: 620 t (normalne) - 1.200 t
Doplov: 5500 nautičkih milja pri brzini od 10 čvorova
Oklop (cementirani niklani čelik):
bočni pojas debljine 150 mm, na pramcu i krmi stanjen na 80 mm,oklopna paluba debljine 38 mm,
topovske kule, zapovjedni toranj i oklop bitnice 150 mm,
štitovi palubnih topova kalibra 152 mm: 50 mm.
Naoružanje:
1 x 254 mm/40 u pramčanoj kuli2 x 203 mm/45 u krmenoj dvocijevnoj kuli
14 x 152 mm/40: deset u bočnoj bitnici i četiri na gornjoj palubi
10 x 76 mm/40
6 x 47 mm
2 strojnice Maxim
4 torpedne cijevi kalibra 450 mm
Posada:
25 časnika i 530 dočasnika i mornaraDrugi zaron
Sljedeće jutro bilo je savršeno, vrijeme idealno, sunčano, bez vjetra, prava bonaca. Kada smo došli na lokaciju nije bilo ni struje ni valova, nevjerojatna promjena naspram zadnjeg ronjenja. Vrlo brzo smo na sonderu našli podizanje dna i bacili tondin.Zaustavili smo se tik do bove od tondina, obukli se i spustili niz ljestve u more, stage boce i kameru su nam dodali s broda i sve to smo obukli na sebe, a da se nismo ni metra pomakli. Zaranjamo bez problema i u 7. minuti ugledam tondin kako leži na dnu. Kompjuter pokazuje 106 metara dubine. 106 metara - pa moram biti na olupini! Srce mi kuca kao ludo, okrećem se i odjednom vidim stabilizator broda. To je to, nalazim se na oplati broda, odmah sam signalizirao Damiru da krenemo u pravcu stabilizatora. Brzo smo došli do njega i počinjemo se spuštati po oplati prema dnu. Savršen je to osjećaj. Brod je izgledao pomalo strašno i istovremeno prelijepo, ali već slijedeći trenutak čujem buum!, Damirov prekotlačni ventil je opet eksplodirao. Ne opet . . . brzo plivam prema njemu, vidim ga kao preštekava crijeva i pokazuje mi znak OK. U tom trenutku bacam još jedan pogled na olupinu i pomislim kako nema šanse da prekinem uron, moram ga snimiti. Pogledam upitno Damira i on mi pokazuje smjer u kojem nastavljamo roniti. Tooooo!! Ipak još jednom ga smireno pitam „idemo dalje?“ Damir odgovara znakom za smjer i nastavljamo ronjenje.
Lagano se spuštamo po boku broda, prolazimo pored velikog oštećenja nastalog vjerojatno uslijed pogotka torpeda da bismo ubrzo došli do dijela gdje je brod prekinut po cijeloj širini. Udaljio sam se od olupine nekih 10-tak metara, ali nisam vidio krmeni dio. Komadi metala ležali prekriveni ribarskim mrežama razasuti po cijelom dnu i zajedno činili sablasne oblike u daljini. Ulazim kroz procjep u unutrašnjost broda do prve brodske pregrade i po njoj se dižem se na vrh olupine gdje me je dočekao ogroman bucanj koji je plutao prema Damiru, izgledao je kao da je dio našeg tima, svi smo plivali u istom pravcu prema tondinu gdje smo se mi zaustavili a bucanj je produžio dalje u mrak. Zadovoljno i s osmjesima na licima krećemo u izron. Sve to iščekivanje i uzbuđenje otkrivanja nove olupine rezultiralo je nevjerojatnim osjećajem zadovoljstva i mirnoće.
Na olupini na -120 metara smo proveli 20 punih nezaboravnih minuta. Dok smo odrađivali dekompresiju prisjećao sam se izgleda olupine, udari torpeda bili su toliko jaki da su prepolovili brod. Ratne scene mi prolaze kroz glavu.
Potonuće oklopnog krstaša GIUSEPPE GARIBALDI 18. srpnja 1915.
U predvečerje 17. srpnja 1915. velika skupina savezničkih ratnih brodova isplovila je iz luke Brindisi pod zapovjedništvom kontraadmirala Eugenija Trifarija. Cilj oklopnih krstaša klase GARIBALDI i drugih brodova bio je granatiranje i uništavanje spomenute pruge. Ta je saveznička postrojba već 5. lipnja prvi put napala prugu kod Dubrovnika, a činili su je oklopni krstaši GIUSEPPE GARIBALDI (zastavni brod), FERRUCCIO, VARESE i stariji VETTOR PISANI, te francuski razarači COMMANDANT RIVIERE, BOUCLIER, BISSON, MAGON. Skupinu pridruženih lakih snaga pod zapovjedništvom talijanskog kontraadmirala Milla činile su lake krstarice QUARTO, NINO BIXIO i britanska HMS DUBLIN s talijanskim razaračima ANIMOSO, ARDENTE, AUDACE, ARDITO, IRREQUITO, IMPAVIDO, INDOMITO, INSIDIOSO, INTREPIDO, IMPETUOSO, NULLO i francuski COMMANDANT BORY i PROTET). Veći brodovi su gađali prugu, a laka skupina je poslana prema Visu i Mljetu.
U operaciji 18. srpnja nije sudjelovala britanska krstarica DUBLIN, jer ju je još 9. lipnja torpedom teško oštetila austrougarska podmornica Ub. 4 (poručnik bojnog broda Rudolf Singule). Admiral Millo imao je pod svojim zapovjedništvom lake krstarice QUARTO i MARSALA s razaračima ANIMOSO, INTREPIDO i IRREQUITO, te šest francuskih razarača. Oklopne krstaše admirala Trifarija štitila su tri talijanska razarača i osam torpiljarki istisnine 200 tona. Nova saveznička akcija je zamišljena i kao osveta za granatiranja talijanskih luka u lipnju i srpnju 1915. Nova akcija je trebala biti uspješnija od prve, a pripremljen je slijedeći plan: dva časnika s 50 vojnika s brodova uz krstaricu QUARTO napasti će vojne objekte na otoku Šipanu, te ih uništiti. Istodobno bi oklopni krstaši V. divizije (Garibaldi, Varese, Ferruccio, Pisani) gađali željezničku prugu kod Cavtata iz teških topova, dok bi razarači i krstarica MARSALA granatirali željezničku prugu kod Gruža, te željezničku postaju i pristanište u Gružu.
Tog je istog 18. srpnja 1915. austrougarski kontraadmiral Alexander Hansa, zapovjednik V. divizije bojnih brodova (klase MONARCH) i po činu najviši časnik u Boki Kotorskoj, izravno poslije ponoći zapovjedio privezanoj austrougarskoj podmornici Ub. 4, čiji je zapovjednik bio poručnik bojnog broda Rudolf Singule, neka u 2 sata isplovi u potragu za nestalim hidroavionom L43, zajedno s podmornicama Ub. 3 i Ub. 6. (U 3,20 sati vojno zapovjedništvo u Boki Kotorskoj primilo je radiotelegrafsku obavijest iz motriteljske postaje na Radostaku (1446 m iznad Boke) kako je primjećena neprijateljska skupina brodova i da se nalazi samo 3 nautičke milje daleko od Molunta . Poruka je navodno odmah proslijeđena Singuleu, koji je već bio na pučini, i podmornica Ub. 4 kreće u bojevnu akciju.) Singule je u 3,20 sati uočio oblake dima na obzorju, a oko 3,35 i neprijateljske brodove kako plove prema Dubrovniku, te je zaustavio motore i čekao na površini. U 3,55 talijanski brodovi okreću prema Boki Kotorskoj i u 4,00 sati otvaraju paljbu na željezničku prugu kod Cavtata. Ub. 4 je također zaronila u 4 sata, a u 4,37 sati motritelji sa začelnog broda VETTOR PISANI primjećuju njen periskop. Na isti je otvorena paljba i sa zapovjednog broda, koji počinje ploviti u cik-caku kako bi izbjegao torpeda. Singule u 4,38 sati lansira dva torpeda sa 600 metara udaljenosti prema oklopnom krstašu. Jedan torpedo je promašio, prošavši između GARIBALDIJA i VARESEA, dok je drugi pogodio GARIBALDIJA 30 sekundi poslije lansiranja, u području poprečnih spremnika ugljena, odnosno u sredini desnog boka broda u visini kotlova. Teško oštećeni oklopni krstaš se nagnuo pod kutem od 10 stupnjeva, gaz se povećao, a brod se ponovno vratio na ravnu kobilicu, ali je potonuo poslije šest minuta preko krme s pramcem uvis. Spašeno je 525 ljudi, uključujući i admirala Trifarija, dok su 53 mornara poginula. Odmah poslije lansiranja torpeda Ub. 4 zaranja na 20 metara dubine i kreće prema obali. Ostali saveznički brodovi prekidaju napade i vraćaju se prema talijanskoj obali. Poništen je i planirani napad na Lastovo, a Palagruža je evakuirana 18. kolovoza, jer je talijanska posada ostala bez vode.
Poručnik Rudolf Singule odlikovan je za ovaj uspjeh (nakon već spomenutog, kad je oštetio HMS DUBLIN) viteškim križem vojnog reda Marije Terezije (Ritter des Militär-Maria-Theresia-Ordens), najvišim vojnim odličjem za hrabrost. Potapanje GARIBALDIJA kasnije će se pokazati kao najveći uspjeh Ub. 4 i njenog zapovjednika Singulea. Gubitak oklopnog krstaša GIUSEPPE GARIBALDI, zastavnog broda admirala Trifarija, kojem je 7. srpnja prethodilo i potapanje talijanskog oklopnog krstaša AMALFI na Sjevernom Jadranu (žrtva njemačke podmornice UB 14), te već spomenuto potapanje francuskog krstaša LEON GAMBETTA 15 milja južno od rta Santa Maria di Leuca u Jonskom moru, toliko je djelovalo na saveznike da su prestali izravno napadati austrougarske ciljeve na jadranskoj obali velikim brodovima i koncentrirali su se na manje operacije u kojima su sudjelovali laki i brzi napadajni brodovi.
 |
|
|
Razmišljanja mi prekida Dinko koji se spustio do nas da pokupi kameru i boce koje nam više ne trebaju. Nije nam bila potrebna pločica da mu prenesemo sretne vijesti, sve je shvatio po izrazima naših lica i pjesmice koju smo mumljali kad smo ga ugledali.
Ovaj puta uron je trajao 240 minuta. Kada smo konačno izronili, na brodu je vladala luda atmosfera, Ivan i Marijan izvukli su kameru iz kućišta i pregledali snimke na kojima se vrlo dobro vide detalji olupine, bili smo uvjereni da je to Garibaldi, ali smo znali da moramo snimiti i topove da bi u potpunosti bili sigurni. Nema veze, za sada smo odradili odličan posao i upravo smo dobili glavnog glumca za naš film.
Da smo mogli, zaronili bismo opet isti dan, točno smo znali u kojem smjeru moramo ići da snimimo topove, ali morali smo se još malo strpiti. Napravit ćemo jedan dan pauze, odlučili smo, da se dojmovi smire i da se bolje pripremimo.
Treći zaron
Sreća nas je poslužila i kod trećeg zarona što se vremenskih uvjeta tiče, s time da je i vidljivost bila puno bolja. Kad smo se spuštali po konopu činilo mi se da vidim obrise cijelog broda, tondin je pao gotovo na isto mjesto kao i zadnji put što nam je znatno olakšalo orijentaciju. Ustanovili smo da brod leži kompletno na nadgrađu, spustili smo se niz desni bok i odmah pred nama ukazao se top obrastao školjkama s kojeg su visili konopi od mreža, a ispod njega u mulju je ležala zrakolovka i dijelovi pramčanog nadgrađa. Napravili smo krug od 15-tak metara i snimili sve te dijelove razbacane po mulju. Kako je brod malo nagnut, ispod topa smo uspjeli ući u olupinu, između dna i palube je bilo dovoljno mjesta da se prođe sve do pramca. Na putu do pramca morali smo prolaziti između komada cijevi i ljestvi koje su popadale iz potpalublja dok su se u monitoru kamere mogle dobro vidjeti čahure, svjetiljke i razne zdjele od kojih su neke stajale uspravno kao da ih je tu netko odložio prije pola sata. Pokušavao sam pronaći pramčanu kulu i top, ali izgleda da su kompletno uronjeni u mulj.Desetak metara prije pramca kamera se odjednom ugasila, na trenutak sam zastao i pokušavao je upaliti, a onda sam ugledao velika crvena svijetla kako trepću na kućištu - alarm za prodor vode u kućište!?! Izletio sam kroz prvi prolaz koji sam našao i brzo se počeo dizati prema konopu, a usput sam krajičkom oka uspio vidjeti još jedan top i sidro kako stoji na mjestu. Poislio sam „to bi bilo lijepo snimiti“ ali ne ovaj puta očito. Damir mi je poslije pričao da sam mu samo pokazao par nerazjašnjivih znakova po kojima je mogao zaključiti da je uron gotov i počeo plivati za mnom.
Kada smo se digli na 70 metara odlučio sam na površinu ispaliti žutu bovu kako bi Dinko ili Uroš došli po kameru i odnijeli je čim prije na brod. U trenu je uspuhani Dinko sišao do nas i odnio kameru na površinu. Dečki na brodu su odmah otvorili kućište u kojem ipak nije bilo vode, upalili su kameru i sa snimkom je bilo sve u redu. U kasnijem kontaktu s Amphibicom, proizvođačem kućišta otkrili smo da je preveliki tlak očito pritisnuo sve tipke odjednom do kraja što je dovelo do gašenja kamere, ali barem Damir ovaj put nije imao problema s prekotlačnim ventilom kojeg je nakon drugog ronjenja skinuo i bacio u smeće. Neke stvari se i tako daju popraviti. Nakon 230 minuta došao je kraj dekompresiji. Na brodu smo najprije čuli sve odreda kako smo im ulili strah u kosti ispaljenom bovom, imali su najgore scenarije o tome što nam se moglo sve desiti, ali na kraju smo svi bili zadovoljni i sretni zbog još jednog uspješnog ronjenja.
Kasnije ispred ronilačkog centra usporedbom snimaka s nacrtima mogli smo sa sigurnošću reći da smo ronili na Garibaldiju.
Tu večer smo u obližnjem restoranu proslavili ovu zasigurno uspješnu ekspediciju i već načeli teme za nova istraživanja Garibaldija.
