Scapa Flow najveće groblje brodova u Europi
Kada sam primio poziv od Leona Scamahorna vlasnika tvrtke ISC koja proizvodi rebreathere od milja zvane MEG za zajedničko ronilačko druženje isti tren sam vratio mail „ I'm in “.
Ronilački izlet je bio organiziran prvenstveno za upoznavanje Meg CCR instruktora sa novim rebreatherom „mlađim i manjim bratom MEG-a“ Pathfinderom. Kako su ronioci uvijek željni dobre zabave i ronjenja, pa makar morali usput i nešto raditi, ronilačka lokacija za savršeni spoj bila je Scapa Flow.
Većina ronioca je čula za Scapa Flow, mjesto toliko bogate ratne povijesti da jednostavno mora biti jednog dana u planu za putovanje. Kao i za sve udaljene lokacije najbolje je imati dobrog vodiča, naš „ čovjek za vezu“ je bio iskusni ronilac i instruktor Dennis Vessey.
Od prvog poslanog maila sve je bilo savršeno organizirano, dobio sam informacije o letovima, transportu vlakovima i busevima pa sve do pojedinačnih dijelova opreme za ronjenje koje sam morao ponijeti sa sobom ili naručiti za unajmljivanje na samom ronilačkom brodu. Trebalo je još samo spakirati rebreather i svu ostalu ronilačku i foto opremu u dva veća kovčega. Vrlo brzo sam shvatio da je to nemoguće tako da sam pridodao još jednu carry-on torbu od 20-tak kila.
Cijela ekipa se sastala u Dennisovoj kući u gradu Scunthorpe-u, instruktori su došli iz Nizozemske, Belgije, Švicarske, Norveške, SAD-a i Engleske. Nakon upoznavanja i zajedničke večere, rano ujutro smo krenuli iznajmljenim kombijima prema Scapa Flow. Svaki ulazak u auto je započinjao riječima think left, ali nisu mislili na političku orijentaciju. Naime svima je bilo vrlo teško voziti kombije lijevom stranom, ja sam na sreću bio oslobođen tog zadovoljstva ovaj put.
Nakon cjelodnevnog putovanja, vozila smo ukrcali u trajekt za otočje Orkney, ronilački centar domaćin bio je Radiant Queen. Vlasnica Emily Turton nas je smjestila u hotel nakon čega smo obišli jedina dva pub-a u mjestu i u ponoć kada pada noć u ovom dijelu svijeta smjeli smo ići na spavanje.
Sutradan smo ukrcali opremu na 15-metarski brod. Odmah smo imali kratki „safety meeting“ te smo krenuli s upoznavanjem broda i strogih Emilynih pravila. Kada smo punili sofnolime za rebreathere bila je posebna procedura, kada se oblačila ili skidala oprema bila je posebna procedura … nismo se mogli suzdržati da se ne smijemo iza njezinih leđa, ali ubrzo smo shvatili da je u biti sve organizirano i podređeno što ugodnijem i sigurnijem boravku nas ronioca. Na kraju smo bili upoznati s definitivno najboljom alatkom na brodu - liftom. Sve olupine bile su označene s bovom na površini, ali brod se ne veže na njih već se svakog ronioca posebno „baca“ na bovu. Kako su olupine vrlo blizu jedna druge tako je bilo moguće da se podijelimo u dvije grupe i ronimo na različitim olupinama. U Scapa-i ima desetak brodova koji voze ronioce, da se ne bi desilo da izađete na krivi brod dogovoreni su znakovi, tako da kad izronite pokažete znak rukama i vaš brod dolazi po vas. I onda definitivno najbolji dio ronjenja kad spuste lift u vodu, jednostavno zakoračite na njega, dignu vas i napravite nekoliko koraka i sjednete na klupu za skidanje opreme, savršeno.
Scapa Flow je vodena površina veličine 120 kvadratnih milja i prosječne dubine od 30-40 metara okružena otočjem Orkney i Južnim otocima koji joj pružaju zatočište s lakim pristupom Sjevernom moru i Atlantiku i kao takva bila je važna sjeverna baza britanskih trupa u oba svjetska rata.
Scapa Flow poslužio je kao sigurna luka još u doba Vikinga koji su mu i dali naziv Skalpaflói što znači "zaljev duge prevlake" što se odnosi na uzak komad kopna između zaljeva Scapa i grada Kirkwall. Međutim tek se u napoleonskim ratovima u početku 19. stoljeća kraljevska mornarica zainteresirala za zaljev. Koristili su ga kao duboko sidrište za trgovačke brodove koji su prelazili iz Sjevernog mora u baltičke luke.
Ratovi su se vodili protiv zemalja kao što je Francuska, Španjolska i Nizozemska pa je s vremenom sjeverna pomorska baza postala nepotrebna. Ipak, u ranom 20. stoljeću Kraljevska mornarica se ponovo zainteresirala za Scapa Flow. Ovoga puta je to bilo zato da obrani zemlju od novog neprijatelja: Njemačke.
Na početku Prvog svjetskog rata sve snage upotrijebljene su kako bi štitile Veliku flotu usidrenu u svom novom domu - zaljevu Scapa Flow. Obalna straža i brodobrani postavljeni su zajedno s protupodmorničkim mrežama kako bi spriječili bilo kakav ulazak neprijateljskih brodova u Scapa Flow. Čak su potopljeni i stari trgovački brodovi kako bi zablokirali pristup neprijateljskim brodovima kroz kanale.
Iz ove dobro čuvane pomorske baze Velika Flota je isplovila u svibnju 1916 godine kako bi se u bici kod Jyllanda borila protiv njemačke Flote visokog mora.
U najvećoj pomorskoj bici u Prvom svjetskom ratu i jedinoj u ratu u kojoj su se međusobno borili bojni brodovi, štete i gubici bili su neopisivi, no na kraju su obje strane tvrdile da su pobijedile. Britanci su izgubili više brodova i dvostruko više mornara, a britanski je tisak krivio Veliku flotu jer nije postigla odlučujuću pobjedu. Ali njemački plan o uništenju znatnoga dijela britanske flote također nije uspio. Nijemci su i dalje predstavljali opasnost, pa su britanski brodovi morali ostati koncentrirani u Sjevernom moru, a Nijemci, zbog politike da nikada ne idu flota na flotu, nikada nisu kontrolirali neko otvoreno more. Umjesto toga, Njemačka carska mornarica, trošila je trud i resurse na podmornice i cilj je bio uništavanje antantinih i neutralnih brodova.
Nakon bitke britanski ratni ministar Lord Kitchener posjetio je Veliku flotu u Scapa Flow na svom putu prema Rusiji. Nažalost, nikada nije stigao do Rusije - poginuo je kada je njegov brod (krstašica HMS Hampshire) naletio na minu i potonuo sjeverozapadno od otočja Orkney. Od 667 ljudi na brodu samo ih se 12 uspjelo spasiti.
Još veći gubitak ljudstva Velika flota pretrpila je iduće godine kada je bojni brod HMS Vanguard eksplodirao usidren u Scapa Flow - 843 mornara izgubilo je život, samo su dva člana posade preživjela..
1916. Nakon potpisivanja primirja i njemačke predaje, 74 broda Njemačke flote zaplijenjeno je i poslano u Scapa Flow. Došli su ondje u studenom 1918 i ostali 10 mjeseci. Tijekom tog vremena postali su prava turistička atrakcija, turisti su se vozili brodovima kako bi ih vidjeli. Do lipnja 1919. njemački kontraadmiral von Reuter koji je zapovijedao flotom u Scapa Flow je, shvativši da će Njemačka morati potpisati predaju, naredio da se cjelokupna flota u Scapa Flow potopi. Prvi potopljeni njemački brod bio je Friedrich der Grosse – njemačka perjanica Bitke kod Jyllanda. Britanci su uspjeli spasiti nekoliko njemačkih brodova tegljenjem u plitke obalne vode. Konačno 21. lipnja 1919 i posljednji njemački brod Hindenberg je potopljen.
52 broda osuđeno je na potonuće što do dana današnjeg ostaje najveći gubitak brodova u jednom danu. Površina mora u Scapa Flow je već tada bila prekrivena uljem i prljavštinom tako da je potapanje njemačke flote predstavljalo i svojevrsnu ekološku katastrofu za taj kraj.
U Drugom svjetskom ratu Velika flota vratila se u Scapa Flow. Većina obrambenih sustava iz Prvog svjetskog rata tada više nije postojala i iako su izvršene pripreme za početak ratovanja, luka je bila ranjiva i laka meta što je postalo jasno u noći s 13. na 14. listopada 1939. kada je bojni brod HMS Royal Oak potopljen usidren nakon što su ga pogodila torpeda njemačke podmornice U-47. U toj strašnoj tragediji živote je izgubilo 834 ljudi. Nakon potonuća HMS Royal Oak pristupilo se trenutnom jačanju obrambenih mehanizama. Istočni kanali zatvoreni su zauvijek izgradnjom tzv. Churchillovih brana. Neke od najznačajnih pomorskih akcija Drugog svjetskog rata započele su upravo u Scapa Flow. Lov na njemački bojni brod Bismarck započeo je ondje također kao i zračni napadi na sestrinski brod Tirpitz. Scapa Flow bio je također baza za Arktički konvoj kojeg su sačinjavali stražarski brodovi koji su otplovili u Rusiju sa životno važnim ratnim zalihama za Sovjetski savez.
Otočje Orkney posjeduje jedinstveni podvodni svijet kojeg čine veliki bojni brodovi ali i maleni nasukani brodovi potopljeni uzduž obale kako bi branili zaljev od prodora neprijateljskih snaga.
Brodovi HMS Royal Oak i HMS Vanguard proglašeni su ratnim grobovima na kojima se ne roni, no tehnički kao i sportski ronioci mogu posjetiti mnoge od ostalih olupina koje razbacane leže na dnu Orkneyevskih voda. To se odnosi i na sedam preostalih njemačkih bojnih brodova na kojima smo i mi ronili, Dresden , Cöln , Karlsruhe, Brummer , Kronprinz , Markgraf i König.
Za cijelo vrijeme boravka na otočju Orkney vanjska temperatura je bila 10 stupnjeva, sunce nismo vidjeli niti jedan dan i svaki dan je padala kiša. Pod vodom je bilo 10 stupnjeva i bez obzira na suha odijela 90- minutna ronjenja su dosta da promrznete.
Vidljivost je u prosjeku bila 5-6 metara, ali to nije umanjilo doživljaj. Prije svakog ronjenja imali smo vrlo detaljni briefing, sa slikama i 3D modelima svake olupine. Kako su sve olupine kompletno okrenute ili leže na boku uz slabu vidljivost vrlo je bitno da prepoznate dijelove olupine kako bi se mogli orijentirati na njoj. Nakon briefinga točno znate gdje morate proći ili se zavući pod olupinu da biste vidjeli naoružanje, ostatke motora ili kotlova.
Najinteresantnije su bile penetracije u olupine, unutar olupine je puno bolja vidljivost i ako imate jaku lampu možete provesti i do sat vremena razgledavajući naoružanje i prostorije nadgrađa.
Iznenadilo me koliko je more bogato životom, rakovima, školjkama, raznoraznim spužvama. Možete naići na mnoštvo riba kako plivaju oko broda,a kad vidite da riba počinje suludo plivati i bježati od olupine , očekujte gnjurce koji po shot line-u zaranjaju do olupina i love ručak. Vidjeli smo ih gotovo na svakom ronjenju, kao mala torpeda samo prolaze pored nas i nastavljaju loviti.
Između ronjenja posjetili smo muzej Scapa Flow gdje se čuvaju podsjetnici na ulogu Kraljevske mornarice u Orkneyu tijekom dva svjetska rata. Muzej se nalazi na otočiću Hoy i to u preuređenoj nekadašnjoj stanici za gorivo koja čuva veliki broj izložaka kao i kolekciju vojne opreme poput vojnih vozila i oružja. Iz Prvog svjetskog rata ostao je sačuvan propeler i ostali artefakti Kraljevske vojne mornarice, isto tako sačuvano je oružje koje se nalazilo na brodovima potopljene Njemačke flote kao i sveobuhvatna kolekcija fotografija iz toga doba. Stanica je sagrađena kako bi gorivom opskrbljivala brodove Britanske mornarice stacionirane u Scapa Flow, te je čak jedan spremnik za naftu zadržan i preuređen kao izložbeni prostor za veće izloške uključujući i brod koji je iz okupirane Norveške doplovio do otočja Orkney.
Spremnik ima nevjerojatnu akustiku te nam je ondje pjevala Emily koja je inače profesionalna operna pjevačica. Kako li je promijenila zanimanje u ronioca? Došla je na otočje prije 10 godina na odmor, zaljubila se u ronjenje i ostala.
Posjetili smo i poznatu tvornicu viskija Highland Park koja se hvali proizvodnjom najboljeg viskija nastalog tradicionalnim načinom pretvaranja ječma u slad i upotrebom kristalno čiste izvorske vode uz nezaobilaznu ulogu Orkneyevskog vjetra. Na nekom drugom mjestu i viski Highland Park bi bio drugačiji. Vidjeli smo još i ostatke uspravnih kamenih ploča koje nazivaju Stones of Stennes - neolitski spomenik koji podsjeća na Stonehenge, a povezuje ga se s ritualima vezanim za nordijske bogove. Na povratku smo jedan dan proveli u Edinburgu čime smo i zaključili ovo putovanje. Za cijelu ekipu ronilačko druženje i ronjenje je bilo poseban doživljaj, složili smo se da bi trebali doći slijedeće godine opet, ali na jednu susjednu lokaciju u Irskoj, Malin Head, olupine su dublje, a vidljivost je i do 40 metara.
Dresden je jedinstvena olupina koja leži nagnuta na jednu stranu, ronjenje počinje na dubini od 25 m a završava na dubini od 38 metara.
SMS Dresden porinut je 1917. i stupio je u službu njemačke Flote visokih mora 1918. Njegov sestrinski brod Coeln također leži u podmorju Scapa Flow. Radi se o krstašu izgrađenom u Kielu tijekom samog Prvog svjetskog rata kao jednom od zadnjih brodova u klasi laganih krstaša izgrađenih tijekom Prvog svjetskog rata.
U listopadu 1918. Dresden i ostatak II. Izviđačke skupine nakanili su izvršiti posljednji udar na britansku mornaricu. Njihov plan bio je napasti trgovačke brodove u ušću Thamese dok je ostatak Skupine trebao bombardirati mete u Flandriji kako bi izazvali Britansku Veliku Flotu na dvoboj. Naredba je izdana, no mornari na nekoliko ostalih bojnih brodova su se pobunili što je u konačnici dovelo do odustajanja od operacije. Tijekom pobune Dresden je otpremljen u Baltičko more.
Nakon njemačke predaje 1918. Dresden je bio jedan od dva posljednja broda zatočena u Scapa Flow. Zbog kvara na turbini nije mogao stići do zaljeva u isto vrijeme kao i ostali brodovi već je do cilja došao tek u prosincu 1918. s teškim oštećenjima.
Coeln je najočuvaniji od 4 krstaša koji se nalaze u dubinama Scapa Flow. Leži na svom desnom boku, a radi se o laganom krstašu na dubini od 22 - 36 metara.
Coeln je izgrađen u Hamburgu i porinut u listopadu 1916. godine. Oba broda - i Coeln i sestrinski brod Dresden bila su zadnja klasa laganih krstaša izgrađenih tijekom Prvog svjetskog rata. Zbog nedostatka materijala i ljudstva, Coeln je pušten u službu tek 1918. godine kada je dodjeljen II. Izviđačkoj skupini koju su činili suvremeni krstaši i 8 laganih krstaša.Skupina je bila predvodnica u svim napadima Flote tijekom napada na britansku obalu i kao posljedica toga, pretrpila je teške napade tijekom Bitke kod Jyllanda 1916. U studenom 1918. Coeln je stigao do ušća rijeke Forth na pregled te je nastavio sjeverno kako bi ga predali britanskim snagama. Došao je do Scapa Flow uz poteškoće zbog propuštanja vode. Zvono broda danas se nalazi u Posjetiteljskom centru na otočiću Hoy.
Kao bojni brod Kronprinz Wilhelm izgrađen je kako bi poboljšao napad, obranu i prodor među britanske pomorske snage. Kao i kod sestrinskog broda Markgraf, veličina ovog broda je zavidna. Na olupini je ostalo očuvano dosta naoružanja, a leži na dubini između 12 i 38 metara.
Da biste istražili ovu olupinu potrebno vam je više vremena upravo zbog njene veličine. No malo je olupina na svijetu koje se poput Kronprinz Wilhelma mogu pohvaliti naoružanjem od 12 inčnih topova koje možete razgledavati pod vodom.
Kronprinz je izgrađen 1911. godine u Kielu, a porinut 1914. i stupio u službu u kolovozu iste te godine. Tijekom 1916. sudjelovao je u Bici kod Jyllanda i iako je imao ulogu izvidnice, ostao je netaknut i nije pretrpio nikakve ljudske gubitke.
Kao dio Treće eskadrile Kronprinz je sudjelovao u akciji spašavanja dvije njemačke podmornice nasukane na danskoj obali. Na povratku iz akcije spašavanja torpedirala ga je britanska podmornica J1 nakon čega je proveo mjesec dana na suhom vezu radi popravaka.
Kronprinz je slučajno pogodio sestrinski brod Grosser Kurfürst u ožujku 1917 pri čemu je 600 tona vode procurilo u sam brod te je morao biti vraćen na suhi vez radi daljnjih popravaka.
Često spominjan kao dragulj na kruni olupina u Scapa Flow, Markgraf svojom impozantnošću nadilazi bilo što slično u svijetu. Olupina je u izvrsnom stanju i još dan danas svjedoči o impresivnoj veličini bojnih brodova klase Koenig. Danas leži gotovo u potpunosti okrenut na dubini od 45 metara i zahtijeva nešto znanja tehničkog ronjenja za sve koji ga žele detaljno pregledati.
Markgraf je izgrađen u Bremenu kao jedan od četiri bojnih brodova klase Koenig, pušten je u službu u istopadu 1914.
Prva veća akcija ovog bojnog broda bila je Bitka kod Jyllanda kada je pretrpila 5 pogodaka teškog kalibra i pogibelj 11 članova posade. Nakon ove akcije, brod je otpremljen na popravak. Tijekom listopada 1917. Markgraf je sudjelovao u Operaciji Albion kojom se planiralo eliminirati ruske pomorske snage u zaljevu Riga u Baltičkom moru. Na putu nazad sa Sjevernog mora, naletio je na dvije mine koje su mu oštetile desni bok. U brod je prodrlo 260 tona vode ali uspio je nekako domoći se Wilhelmshavena na njemačkoj obali Sjevernog mora gde su ga popravili.
U studenom 1918. Markgraf je napustio Njemačku zadnji puta kako bi se predao u zatočeništvo u Scapa Flow gdje je potopljen i od tada leži na nešto većoj dubini od ostatka brodovlja koje je izbjeglo akciju vađenja s morskog dna.
Ronilački izlet je bio organiziran prvenstveno za upoznavanje Meg CCR instruktora sa novim rebreatherom „mlađim i manjim bratom MEG-a“ Pathfinderom. Kako su ronioci uvijek željni dobre zabave i ronjenja, pa makar morali usput i nešto raditi, ronilačka lokacija za savršeni spoj bila je Scapa Flow.
Većina ronioca je čula za Scapa Flow, mjesto toliko bogate ratne povijesti da jednostavno mora biti jednog dana u planu za putovanje. Kao i za sve udaljene lokacije najbolje je imati dobrog vodiča, naš „ čovjek za vezu“ je bio iskusni ronilac i instruktor Dennis Vessey.
Od prvog poslanog maila sve je bilo savršeno organizirano, dobio sam informacije o letovima, transportu vlakovima i busevima pa sve do pojedinačnih dijelova opreme za ronjenje koje sam morao ponijeti sa sobom ili naručiti za unajmljivanje na samom ronilačkom brodu. Trebalo je još samo spakirati rebreather i svu ostalu ronilačku i foto opremu u dva veća kovčega. Vrlo brzo sam shvatio da je to nemoguće tako da sam pridodao još jednu carry-on torbu od 20-tak kila.
Cijela ekipa se sastala u Dennisovoj kući u gradu Scunthorpe-u, instruktori su došli iz Nizozemske, Belgije, Švicarske, Norveške, SAD-a i Engleske. Nakon upoznavanja i zajedničke večere, rano ujutro smo krenuli iznajmljenim kombijima prema Scapa Flow. Svaki ulazak u auto je započinjao riječima think left, ali nisu mislili na političku orijentaciju. Naime svima je bilo vrlo teško voziti kombije lijevom stranom, ja sam na sreću bio oslobođen tog zadovoljstva ovaj put.
Nakon cjelodnevnog putovanja, vozila smo ukrcali u trajekt za otočje Orkney, ronilački centar domaćin bio je Radiant Queen. Vlasnica Emily Turton nas je smjestila u hotel nakon čega smo obišli jedina dva pub-a u mjestu i u ponoć kada pada noć u ovom dijelu svijeta smjeli smo ići na spavanje.
Sutradan smo ukrcali opremu na 15-metarski brod. Odmah smo imali kratki „safety meeting“ te smo krenuli s upoznavanjem broda i strogih Emilynih pravila. Kada smo punili sofnolime za rebreathere bila je posebna procedura, kada se oblačila ili skidala oprema bila je posebna procedura … nismo se mogli suzdržati da se ne smijemo iza njezinih leđa, ali ubrzo smo shvatili da je u biti sve organizirano i podređeno što ugodnijem i sigurnijem boravku nas ronioca. Na kraju smo bili upoznati s definitivno najboljom alatkom na brodu - liftom. Sve olupine bile su označene s bovom na površini, ali brod se ne veže na njih već se svakog ronioca posebno „baca“ na bovu. Kako su olupine vrlo blizu jedna druge tako je bilo moguće da se podijelimo u dvije grupe i ronimo na različitim olupinama. U Scapa-i ima desetak brodova koji voze ronioce, da se ne bi desilo da izađete na krivi brod dogovoreni su znakovi, tako da kad izronite pokažete znak rukama i vaš brod dolazi po vas. I onda definitivno najbolji dio ronjenja kad spuste lift u vodu, jednostavno zakoračite na njega, dignu vas i napravite nekoliko koraka i sjednete na klupu za skidanje opreme, savršeno.
Scapa Flow je vodena površina veličine 120 kvadratnih milja i prosječne dubine od 30-40 metara okružena otočjem Orkney i Južnim otocima koji joj pružaju zatočište s lakim pristupom Sjevernom moru i Atlantiku i kao takva bila je važna sjeverna baza britanskih trupa u oba svjetska rata.
Scapa Flow poslužio je kao sigurna luka još u doba Vikinga koji su mu i dali naziv Skalpaflói što znači "zaljev duge prevlake" što se odnosi na uzak komad kopna između zaljeva Scapa i grada Kirkwall. Međutim tek se u napoleonskim ratovima u početku 19. stoljeća kraljevska mornarica zainteresirala za zaljev. Koristili su ga kao duboko sidrište za trgovačke brodove koji su prelazili iz Sjevernog mora u baltičke luke.
Ratovi su se vodili protiv zemalja kao što je Francuska, Španjolska i Nizozemska pa je s vremenom sjeverna pomorska baza postala nepotrebna. Ipak, u ranom 20. stoljeću Kraljevska mornarica se ponovo zainteresirala za Scapa Flow. Ovoga puta je to bilo zato da obrani zemlju od novog neprijatelja: Njemačke.
Na početku Prvog svjetskog rata sve snage upotrijebljene su kako bi štitile Veliku flotu usidrenu u svom novom domu - zaljevu Scapa Flow. Obalna straža i brodobrani postavljeni su zajedno s protupodmorničkim mrežama kako bi spriječili bilo kakav ulazak neprijateljskih brodova u Scapa Flow. Čak su potopljeni i stari trgovački brodovi kako bi zablokirali pristup neprijateljskim brodovima kroz kanale.
Iz ove dobro čuvane pomorske baze Velika Flota je isplovila u svibnju 1916 godine kako bi se u bici kod Jyllanda borila protiv njemačke Flote visokog mora.
U najvećoj pomorskoj bici u Prvom svjetskom ratu i jedinoj u ratu u kojoj su se međusobno borili bojni brodovi, štete i gubici bili su neopisivi, no na kraju su obje strane tvrdile da su pobijedile. Britanci su izgubili više brodova i dvostruko više mornara, a britanski je tisak krivio Veliku flotu jer nije postigla odlučujuću pobjedu. Ali njemački plan o uništenju znatnoga dijela britanske flote također nije uspio. Nijemci su i dalje predstavljali opasnost, pa su britanski brodovi morali ostati koncentrirani u Sjevernom moru, a Nijemci, zbog politike da nikada ne idu flota na flotu, nikada nisu kontrolirali neko otvoreno more. Umjesto toga, Njemačka carska mornarica, trošila je trud i resurse na podmornice i cilj je bio uništavanje antantinih i neutralnih brodova.
Nakon bitke britanski ratni ministar Lord Kitchener posjetio je Veliku flotu u Scapa Flow na svom putu prema Rusiji. Nažalost, nikada nije stigao do Rusije - poginuo je kada je njegov brod (krstašica HMS Hampshire) naletio na minu i potonuo sjeverozapadno od otočja Orkney. Od 667 ljudi na brodu samo ih se 12 uspjelo spasiti.
Još veći gubitak ljudstva Velika flota pretrpila je iduće godine kada je bojni brod HMS Vanguard eksplodirao usidren u Scapa Flow - 843 mornara izgubilo je život, samo su dva člana posade preživjela..
1916. Nakon potpisivanja primirja i njemačke predaje, 74 broda Njemačke flote zaplijenjeno je i poslano u Scapa Flow. Došli su ondje u studenom 1918 i ostali 10 mjeseci. Tijekom tog vremena postali su prava turistička atrakcija, turisti su se vozili brodovima kako bi ih vidjeli. Do lipnja 1919. njemački kontraadmiral von Reuter koji je zapovijedao flotom u Scapa Flow je, shvativši da će Njemačka morati potpisati predaju, naredio da se cjelokupna flota u Scapa Flow potopi. Prvi potopljeni njemački brod bio je Friedrich der Grosse – njemačka perjanica Bitke kod Jyllanda. Britanci su uspjeli spasiti nekoliko njemačkih brodova tegljenjem u plitke obalne vode. Konačno 21. lipnja 1919 i posljednji njemački brod Hindenberg je potopljen.
52 broda osuđeno je na potonuće što do dana današnjeg ostaje najveći gubitak brodova u jednom danu. Površina mora u Scapa Flow je već tada bila prekrivena uljem i prljavštinom tako da je potapanje njemačke flote predstavljalo i svojevrsnu ekološku katastrofu za taj kraj.
U Drugom svjetskom ratu Velika flota vratila se u Scapa Flow. Većina obrambenih sustava iz Prvog svjetskog rata tada više nije postojala i iako su izvršene pripreme za početak ratovanja, luka je bila ranjiva i laka meta što je postalo jasno u noći s 13. na 14. listopada 1939. kada je bojni brod HMS Royal Oak potopljen usidren nakon što su ga pogodila torpeda njemačke podmornice U-47. U toj strašnoj tragediji živote je izgubilo 834 ljudi. Nakon potonuća HMS Royal Oak pristupilo se trenutnom jačanju obrambenih mehanizama. Istočni kanali zatvoreni su zauvijek izgradnjom tzv. Churchillovih brana. Neke od najznačajnih pomorskih akcija Drugog svjetskog rata započele su upravo u Scapa Flow. Lov na njemački bojni brod Bismarck započeo je ondje također kao i zračni napadi na sestrinski brod Tirpitz. Scapa Flow bio je također baza za Arktički konvoj kojeg su sačinjavali stražarski brodovi koji su otplovili u Rusiju sa životno važnim ratnim zalihama za Sovjetski savez.
Otočje Orkney posjeduje jedinstveni podvodni svijet kojeg čine veliki bojni brodovi ali i maleni nasukani brodovi potopljeni uzduž obale kako bi branili zaljev od prodora neprijateljskih snaga.
Brodovi HMS Royal Oak i HMS Vanguard proglašeni su ratnim grobovima na kojima se ne roni, no tehnički kao i sportski ronioci mogu posjetiti mnoge od ostalih olupina koje razbacane leže na dnu Orkneyevskih voda. To se odnosi i na sedam preostalih njemačkih bojnih brodova na kojima smo i mi ronili, Dresden , Cöln , Karlsruhe, Brummer , Kronprinz , Markgraf i König.
Za cijelo vrijeme boravka na otočju Orkney vanjska temperatura je bila 10 stupnjeva, sunce nismo vidjeli niti jedan dan i svaki dan je padala kiša. Pod vodom je bilo 10 stupnjeva i bez obzira na suha odijela 90- minutna ronjenja su dosta da promrznete.
Vidljivost je u prosjeku bila 5-6 metara, ali to nije umanjilo doživljaj. Prije svakog ronjenja imali smo vrlo detaljni briefing, sa slikama i 3D modelima svake olupine. Kako su sve olupine kompletno okrenute ili leže na boku uz slabu vidljivost vrlo je bitno da prepoznate dijelove olupine kako bi se mogli orijentirati na njoj. Nakon briefinga točno znate gdje morate proći ili se zavući pod olupinu da biste vidjeli naoružanje, ostatke motora ili kotlova.
Najinteresantnije su bile penetracije u olupine, unutar olupine je puno bolja vidljivost i ako imate jaku lampu možete provesti i do sat vremena razgledavajući naoružanje i prostorije nadgrađa.
Iznenadilo me koliko je more bogato životom, rakovima, školjkama, raznoraznim spužvama. Možete naići na mnoštvo riba kako plivaju oko broda,a kad vidite da riba počinje suludo plivati i bježati od olupine , očekujte gnjurce koji po shot line-u zaranjaju do olupina i love ručak. Vidjeli smo ih gotovo na svakom ronjenju, kao mala torpeda samo prolaze pored nas i nastavljaju loviti.
Između ronjenja posjetili smo muzej Scapa Flow gdje se čuvaju podsjetnici na ulogu Kraljevske mornarice u Orkneyu tijekom dva svjetska rata. Muzej se nalazi na otočiću Hoy i to u preuređenoj nekadašnjoj stanici za gorivo koja čuva veliki broj izložaka kao i kolekciju vojne opreme poput vojnih vozila i oružja. Iz Prvog svjetskog rata ostao je sačuvan propeler i ostali artefakti Kraljevske vojne mornarice, isto tako sačuvano je oružje koje se nalazilo na brodovima potopljene Njemačke flote kao i sveobuhvatna kolekcija fotografija iz toga doba. Stanica je sagrađena kako bi gorivom opskrbljivala brodove Britanske mornarice stacionirane u Scapa Flow, te je čak jedan spremnik za naftu zadržan i preuređen kao izložbeni prostor za veće izloške uključujući i brod koji je iz okupirane Norveške doplovio do otočja Orkney.
Spremnik ima nevjerojatnu akustiku te nam je ondje pjevala Emily koja je inače profesionalna operna pjevačica. Kako li je promijenila zanimanje u ronioca? Došla je na otočje prije 10 godina na odmor, zaljubila se u ronjenje i ostala.
Posjetili smo i poznatu tvornicu viskija Highland Park koja se hvali proizvodnjom najboljeg viskija nastalog tradicionalnim načinom pretvaranja ječma u slad i upotrebom kristalno čiste izvorske vode uz nezaobilaznu ulogu Orkneyevskog vjetra. Na nekom drugom mjestu i viski Highland Park bi bio drugačiji. Vidjeli smo još i ostatke uspravnih kamenih ploča koje nazivaju Stones of Stennes - neolitski spomenik koji podsjeća na Stonehenge, a povezuje ga se s ritualima vezanim za nordijske bogove. Na povratku smo jedan dan proveli u Edinburgu čime smo i zaključili ovo putovanje. Za cijelu ekipu ronilačko druženje i ronjenje je bilo poseban doživljaj, složili smo se da bi trebali doći slijedeće godine opet, ali na jednu susjednu lokaciju u Irskoj, Malin Head, olupine su dublje, a vidljivost je i do 40 metara.
Olupina Dresden
Dresden je jedinstvena olupina koja leži nagnuta na jednu stranu, ronjenje počinje na dubini od 25 m a završava na dubini od 38 metara.
SMS Dresden porinut je 1917. i stupio je u službu njemačke Flote visokih mora 1918. Njegov sestrinski brod Coeln također leži u podmorju Scapa Flow. Radi se o krstašu izgrađenom u Kielu tijekom samog Prvog svjetskog rata kao jednom od zadnjih brodova u klasi laganih krstaša izgrađenih tijekom Prvog svjetskog rata.
U listopadu 1918. Dresden i ostatak II. Izviđačke skupine nakanili su izvršiti posljednji udar na britansku mornaricu. Njihov plan bio je napasti trgovačke brodove u ušću Thamese dok je ostatak Skupine trebao bombardirati mete u Flandriji kako bi izazvali Britansku Veliku Flotu na dvoboj. Naredba je izdana, no mornari na nekoliko ostalih bojnih brodova su se pobunili što je u konačnici dovelo do odustajanja od operacije. Tijekom pobune Dresden je otpremljen u Baltičko more.
Nakon njemačke predaje 1918. Dresden je bio jedan od dva posljednja broda zatočena u Scapa Flow. Zbog kvara na turbini nije mogao stići do zaljeva u isto vrijeme kao i ostali brodovi već je do cilja došao tek u prosincu 1918. s teškim oštećenjima.
Olupina Coeln
Coeln je najočuvaniji od 4 krstaša koji se nalaze u dubinama Scapa Flow. Leži na svom desnom boku, a radi se o laganom krstašu na dubini od 22 - 36 metara.
Coeln je izgrađen u Hamburgu i porinut u listopadu 1916. godine. Oba broda - i Coeln i sestrinski brod Dresden bila su zadnja klasa laganih krstaša izgrađenih tijekom Prvog svjetskog rata. Zbog nedostatka materijala i ljudstva, Coeln je pušten u službu tek 1918. godine kada je dodjeljen II. Izviđačkoj skupini koju su činili suvremeni krstaši i 8 laganih krstaša.Skupina je bila predvodnica u svim napadima Flote tijekom napada na britansku obalu i kao posljedica toga, pretrpila je teške napade tijekom Bitke kod Jyllanda 1916. U studenom 1918. Coeln je stigao do ušća rijeke Forth na pregled te je nastavio sjeverno kako bi ga predali britanskim snagama. Došao je do Scapa Flow uz poteškoće zbog propuštanja vode. Zvono broda danas se nalazi u Posjetiteljskom centru na otočiću Hoy.
Olupina Kronprinz Wilhelm
Kao bojni brod Kronprinz Wilhelm izgrađen je kako bi poboljšao napad, obranu i prodor među britanske pomorske snage. Kao i kod sestrinskog broda Markgraf, veličina ovog broda je zavidna. Na olupini je ostalo očuvano dosta naoružanja, a leži na dubini između 12 i 38 metara.
Da biste istražili ovu olupinu potrebno vam je više vremena upravo zbog njene veličine. No malo je olupina na svijetu koje se poput Kronprinz Wilhelma mogu pohvaliti naoružanjem od 12 inčnih topova koje možete razgledavati pod vodom.
Kronprinz je izgrađen 1911. godine u Kielu, a porinut 1914. i stupio u službu u kolovozu iste te godine. Tijekom 1916. sudjelovao je u Bici kod Jyllanda i iako je imao ulogu izvidnice, ostao je netaknut i nije pretrpio nikakve ljudske gubitke.
Kao dio Treće eskadrile Kronprinz je sudjelovao u akciji spašavanja dvije njemačke podmornice nasukane na danskoj obali. Na povratku iz akcije spašavanja torpedirala ga je britanska podmornica J1 nakon čega je proveo mjesec dana na suhom vezu radi popravaka.
Kronprinz je slučajno pogodio sestrinski brod Grosser Kurfürst u ožujku 1917 pri čemu je 600 tona vode procurilo u sam brod te je morao biti vraćen na suhi vez radi daljnjih popravaka.
Olupina SMS Markgraf
Često spominjan kao dragulj na kruni olupina u Scapa Flow, Markgraf svojom impozantnošću nadilazi bilo što slično u svijetu. Olupina je u izvrsnom stanju i još dan danas svjedoči o impresivnoj veličini bojnih brodova klase Koenig. Danas leži gotovo u potpunosti okrenut na dubini od 45 metara i zahtijeva nešto znanja tehničkog ronjenja za sve koji ga žele detaljno pregledati.
Markgraf je izgrađen u Bremenu kao jedan od četiri bojnih brodova klase Koenig, pušten je u službu u istopadu 1914.
Prva veća akcija ovog bojnog broda bila je Bitka kod Jyllanda kada je pretrpila 5 pogodaka teškog kalibra i pogibelj 11 članova posade. Nakon ove akcije, brod je otpremljen na popravak. Tijekom listopada 1917. Markgraf je sudjelovao u Operaciji Albion kojom se planiralo eliminirati ruske pomorske snage u zaljevu Riga u Baltičkom moru. Na putu nazad sa Sjevernog mora, naletio je na dvije mine koje su mu oštetile desni bok. U brod je prodrlo 260 tona vode ali uspio je nekako domoći se Wilhelmshavena na njemačkoj obali Sjevernog mora gde su ga popravili.
U studenom 1918. Markgraf je napustio Njemačku zadnji puta kako bi se predao u zatočeništvo u Scapa Flow gdje je potopljen i od tada leži na nešto većoj dubini od ostatka brodovlja koje je izbjeglo akciju vađenja s morskog dna.
